Treba mi nešto nadrealno nakon Ponoći u Parizu

Provela sam dio vikenda sama s mužem, djeca su bila na čuvanju kod moje mame....imali smo fantastičan plan: ja na treningu u subotnje prijepodne, on u praznom stanu neometano glasno sluša glazbu i "prži" po električnoj gitari, zatim ručamo zajedno u tajlandskom restoranu i potom krenemo u kino, zgodan  "weekend-ica" aranžman u Branimir centru. Sve je bilo baš dobro do trenutka  kada se nismo mogli dogovoriti oko filma kojeg ćemo pogledati. Ja sam imala u planu "Ponoć u Parizu" W. Allena, a on mi je htio ugoditi, no suptilno je provlačio i neku svoju drugu ideju, a ja nisam odmah pokleknula što se pretvorilo u  dvadesetak minuta prepristojnog navođenja argumenata. Osjetila sam trenutak u kojem netko mora odlučiti, i ugrabila svoju priliku lupivši potpeticom o mramorni pod predvorja kina. "Ponoć u Parizu"! I tko zna što  bi   donijela subotnja "Ponoć u Zagrebu" da moja mama nije nazvala dok smo još bili u garaži  jer  ima temperaturu.....i tako je zaredalo moje vikend dežurstvo uz antipiretike jer su redom dobivala temperaturu i naša djeca. No, "Ponoć u Parizu" ipak je učnio naša lica nostalgično ozarenima, i baš sam bila sretna što nas je Woody Allen sa svojih 76 godina poveo starom  limuzinom u Pariz 1920. nakon otkucaja ponoćne ure, i što je ovim filmom udovoljio svojoj nostalgiji jer ona se  poklopila  s mojom.

Iščekujući dolazak tog otmjenog bijelog vremeplova i sama sam imala osjećaj da stojim na uglu ulice Pod zidom i Bakačeve i zamišljala sam si tko bi sve sjedio u toj bijeloj limuzini u Zagrebu iz tog doba. Umjetnici  koje smo u subotnje poslijepodne  susreli u nadrealističkom  Parizu svima su nam dobro poznati, jer i tada su već bili slavni ili na putu k  slavi: Picasso, Bunuel, Man Ray i  Dali na rubu karikature,   a zatekli su se tamo i famozni  američki književnici koji su doista i živjeli u tadašnjem Parizu:  Francis Scott Fitzgerald s neobičnom i osjetljivom suprugom Zeldom,  Gertruda Stein, T. S. Eliot i borbenim adrenalinom opsjednuti Hemingway. Svatko od njih, sa svojim osebujnostima, muzama i mušicama,  hrani dušu glavnog lika, Allenovog alter ega kao nezaobilazna ilustracija ali i putnik kroz pariško zlatno doba dvadesetih godina prošlog stoljeća u izmaglici  prekrasnih raskošnih pariških stanova, kavana, hotela i noćnih ulica u koje bih odmah i sama zakoračila.

I dok čekam neki svoj vremeplov koji bi me prvo poveo u Pariz iz 1890. u Moulin Rouge, gdje bih zajedno sa svojim soul sisters zadivila publiku našom plesnom točkom, zadržat ću se na nečem nadrealnom što nije nemogće imati, a na što me inspirirala scena iz filma u kojoj se umjetnička elita onoga doba susrela na dekadentnoj večeri  u nadrealno uređenom stanu prepunom bijelih prepariranih pataka, labudova, zečeva....    Nudi ga francuska kuća Ibride, i u moj bi se stil izvrsno uklopio.Totalno sam ushićena ovom slikom policom...već znam gdje joj je mjesto....nadrealno, naravno :)

Od mašte do stvarnosti...zidni ormarić Rodolphe znade gdje mu je mjesto!

ps. očekujem da se vaše mišljenje o polici neće poklopiti s mojim ushitom istom, ne birajte riječi u komentrima ;), bijela rukavica totalno neobavezna!
Bokić cmokić!